Valentinovo u Berlinu
Gazdarica je odlazila na posao u tri sata poslije ponoći. Bila je elegantna u dugom zlatnosmeđem kaputu, sa svilenom maramom oko vrata. Njene kćeri su ujutro donosile hljeb i peciva iz turske pekare i pričale njemački. Stanovale su iznad antikvarnice na samoj granici jednog dijela grada ali su (Bogu hvala, rekla bi gazdarica) administrativno pripadale zapadnom dijelu. Iznad istočnog dijela je u to vrijeme rasla žućkasto-crvena šuma kranova.
Predzadnje izbjeglice su već pakovale kofere. U Friedenstrase šofer autobusa nije htio da nam proda karte. Njegovo zajapureno lice iznad pletenog prsluka i kravate više je govorilo o mržnji nego sve riječi koje je izgovorio.
Kupovale smo kič rokovnike i plišana srca. Svi su uzbuđeno pričali o incidentu; neko je izmasakrirao papirno-gipsanog medvjeda sa oznakama susjedne mu balkanske države.
Na ulici smo srele mladića sa buketom crvenih ruža.
