Bajka
I tako, princeza se šetala po vrtu jednog dana koji je morao biti sunčan, jer neće princeza samo tako šetat po lošem vremenu i, ne daj Bože, snijegu. U malom zdencu ugleda reprezentativan primjerak krastače. "O, vidi žaba!" uzviknu princeza. Konačno, dugo očekivana žaba, i to kakva. Golema, sa smeđim krastavim leđima i bijelim rukicama. "Ovo mora biti ona žaba tj. Žabac." Što bi rekli ovi što stalno ubacuju engleski u svoj maternji jezik, The Žabac.
Princeza izvadi rupčić i žabu, umotavši je u isti, odnese kući. Majka je zabrinuto pitala šta je to. Žaba je zadovoljno kreketala a princeza je odgovorila ono što sve princeze kažu kad još nisu sigurne hoće li se od odabranog primjerka moći napraviti nešto: "To je moj prijatelj."
Žabu je princeza odnijela u sobu i stisnuvši usne od gađenja poljubila je. Začulo se "puf", malo čarobne prašine se prosulo i umjesto žabe se na sobi pojavio muškarac u kasnim tridesetim godinama. Odmah je princeza vidjela da nešto nije kako valja jer dotični gospodin nije baš odavao kraljevsko porijeklo.
Ipak je odlučila da provjeri, a najbolje je provjeriti izravnim pitanjima tj. razgovorom koji muškarci mrze pa je zato razgovor najbolji izbor da ih se pritisne uza zid. Zato ga je zasula pitanjima, šta, kako, zašto a on je zamuckivao, šutio, slijegao ramenima i sl. Princeza je saznala da je vještica greškom začarala prinčevog sobara. Odvagala je za i protiv, zaključila da se dotični, ako ništa drugo, zna ponašati u dvoru a i lijepo se oblači, tako da.... Bolje sobar u sobi nego princ ko zna gdje.
Princeza, kako je bila praktična, zaključi da iskoristi situaciju, gospodina predstavi kao svog izabranika i kao princa naravno, a da prešuti nekoliko neugodnih činjenica koje bi je mogle diskreditirati u očima onih koji su uvijek vjerovali u njen dobar izbor.
