Dobrodošli na moj blog
Kad kiša pritisne zemlju i mrak s brda siđe u ovu našu ubogu dolinu pa u sred dana palim svjetla i pristavljam vodu za čaj da malo rastjeram hladnoću i mrak, odnekud iz prošlosti procure tuge i suze i obrišu boje i mirise, priguše zvuk i svjetlo i čuče po ćoškovima. Mogu da biram koju ću od njih da primim i analiziram, ponovo proživljavam i ostavljam.
Kako preživjeti ovakav dan?
Moje prvo sjećanje je sjećanje na smijeh i ciku. Sestra i ja smo brata "vozale" po sobi u prevrnutoj štokrli. Na ukrštenim letvicama između nogara bila je plavo-bijela spužvasta sjedalica a oko nogara vezana "sigurnosna" crvena marama sa žutim tufnama. Brat, jednogodišnja bucmasta beba, je cičao a nas dvije smo se smijale glasno i očekivale kad će neko od starijih da prekine zabavu.
Davno, u četvrtom razredu srednje, sa prijateljicom sam odnijela hranu jednoj starici. U strmoj sarajevskoj mahali, u zarasloj bašči našle smo naherenu kućicu i ženu sa njenim mačkama.
Ponudila nam je da sjednemo na klupe ispod krošnje trešnjinog stabla. Gledala sam njene ruke i duge nokte, jedini trag nekadašnje ljepote i uređenosti. Govorila je o svom životu, obrazovanju, knjigama, časopisima u kojima je objavljivala radove. Sjećala se dana provedenih u zatvoru, roditelja i udvarača.
Godine i narušeno zdravlje su slomili ženu koja se suprostavila običajima pa se školovala kad su se njene vršnjakinje udavale, suprostavila se režimu i odležala kaznu a nije promijenila svoj stav, suprostavila se tradiciji i uporno objavljivala tekstove u "muškim" listovima jer su samo takvi i postojali.
Počeo je rat i više je nisam vidjela.
Nekoliko godina kasnije, radeći diplomski, u nizu imena autora koji su pisali za jedan časopis našla sam njeno ime. Jedino žensko ime.
Sa osmijehom se sjećam njenog lijepog imena.
Prva septembarska kiša je lagano natapala improvizirani mejtaš u ćošku avlije. Sve su potrebne stvari sklonjene ispod prozirnog najlona, prebrojane i složene. Sapun, dezodorans, vata, peškir, ćefini, rukavice i mantil. Voda je zagrijana u bakarnom kazanu. Ne sjećam se da li sam taj dan upotrijebila rukavice ili nisam.
Topla voda je uklonila ukočenost udova i za kratko vrijeme ih vratila u privid pokretljivosti. Miris sapuna je privremeno potisnuo zadah smrti. Abdest i čistoća ćefina su jedina oprema s kojom je šaljem na posljednji put. Sve je lijepo umotano. Lice ostavljam otkiveno i zovem oca, brata i sestru na posljednji pogled u njene nijeme oči. Tuga potisnuta šokom i obavezom kojom me je zadužila još miruje u dubinama nedohvatljivim i za sedative koje mi nude.
Posljednja provjera, tabut prekrivam vezenom čohom i puštam rođake da priđu i podignu ga na ramena u tužnoj povorci. Čekam suze da probiju oklop šoka. Čekam i podupirem zidove kuće krhkim ramenima.
