Davno, u četvrtom razredu srednje, sa prijateljicom sam odnijela hranu jednoj starici. U strmoj sarajevskoj mahali, u zarasloj bašči našle smo naherenu kućicu i ženu sa njenim mačkama.
Ponudila nam je da sjednemo na klupe ispod krošnje trešnjinog stabla. Gledala sam njene ruke i duge nokte, jedini trag nekadašnje ljepote i uređenosti. Govorila je o svom životu, obrazovanju, knjigama, časopisima u kojima je objavljivala radove. Sjećala se dana provedenih u zatvoru, roditelja i udvarača.
Godine i narušeno zdravlje su slomili ženu koja se suprostavila običajima pa se školovala kad su se njene vršnjakinje udavale, suprostavila se režimu i odležala kaznu a nije promijenila svoj stav, suprostavila se tradiciji i uporno objavljivala tekstove u "muškim" listovima jer su samo takvi i postojali.
Počeo je rat i više je nisam vidjela.
Nekoliko godina kasnije, radeći diplomski, u nizu imena autora koji su pisali za jedan časopis našla sam njeno ime. Jedino žensko ime.
Sa osmijehom se sjećam njenog lijepog imena.